Josip Špehar
Prelet vrane
Piše Branimir BARON BRLJEVIĆ
Koliko smo se puta zatekli kako mučimo sami sebe mislima o životu? Koliko nas je osjećalo da ne pripadamo nikamo, da nam je život niz pogrešaka kojima smo zarobili svoj talenat? Koliko puta smo odustali tik prije ostvarivanja cilja? Koliko žarko želimo steći mir i blaženstvo a ukloniti grč koji nas guši? Taj grč je strah. Strah pretežito od prolaznosti. Dade li se taj strah izbjeći? O tome u neveliku, ali lijepo napisanu romanu Josipa Špehara, koji bi se slobodno mogao nazvati pripovijedanjem, uputa nije napisana. Ali čitateljstvo stječe bogato i dragocjeno iskustvo. Strah od prolaznosti, čežnja za vremenom velikih uspjeha ljubavnika Luke, otišli su utaman. Strah disperziran na dvije različite razine, koje se ispreplićući tvore potku ovog neobičnog, originalnog pripovijedanja, koje kao da je nastalo u jednom dahu. Nemalim proznim talentom Josip Špehar kao da vođenjem kroz jedan kratak intenzivni dio želi izreći sve ono što čini srž Lukina života, njegova očita alter ega. Ich-forma u ''Preletu vrane'' zapravo je pokušaj fotografskog snimanja trenutaka preleta autora kroz najsažetiji dio intenzivnog dijela njegova života – kroz muževnu dob. Roman «Prelet vrane» je više od takve snimke: on oslikava strah suvremenog čovjeka podešenog na prijem istančanijih frekvencija u potrazi za razlogom preživljavanja. 
Na jednoj razini stvarnost igra svoju igru, a na drugoj su sjene. U toj igri stvarnost prekrivaju sjene. Tako se nadnaravno u nama poigrava sa životom, a čitava povijest ljudskog roda postaje igra. Huizinga* kao majstor prepoznavanja igre zacijelo bi potvrdio ovaj moj zaključak. U ovom se romanu Josip Špehar igra sa spotom jednog lepršavog muškog ega. Luka postoji po svom odrazu u dušama žena koje poput filma s mnogo snimaka prolaze ispred očiju čitatelja. Luka Krečar nije uvijek spretan ni kad zavodi, ni kad ljubi, on se ukazuje kao svakodnević koji želi transcendirati tjeskobu pitanja ''zašto sam uopće doletio'' – hedonizmom i zaboravom. Ali strah od izostanka smisla Strah je tema koja nam je svima dobro poznata, pogotovo strah od prolaznosti preleta jedne vrane. Pojam očinstva je bitan i autor ga budno prati kroz cijelu knjigu pa je na taj način neminovan kao i strah utkan u fabulu. Luka postepeno razmotava klupko svoga potisnutog očinstva, postajući ga svjestan. Njegov se strah kristalizira i u odnosu naspram žena, one su mu vještice, strasne ženke, rasne ždrebice, kako bi ih nazvao autorov lički ujak. Kulminacija autorovog profinjenog portrertiranja ženskog lika je u stereotipu Sonje. Ovaj je roman karakteristično muško pismo koje je u stanju prepoznati muške strahove, zbog kojih muškarci nisu nimalo slabiji, ali ih malo muškaraca prizna. U fokusu muškog objektiva pripovjedača Luke vrlo se povezano smjenjuju scene u kojima s pomalo ironičnog stajališta, opisuje mušku svijest i njezin način reagiranja i trenutku kada se u muškarčevom izrazu emocija ljubav pretvara u silovitu navalu straha pred samoćom. Knjiga je na granici hermetičke poezije, a poezija se ulijeva u čitatelja samo ako je on otvoren za njeno ulijevanje. Čitatelj će biti i onaj koji o poeziji govori sa prijezirom, ako je bio u sličnom raspoloženju i raspolaže sa sličnim emotivnim iskustvima. Mora se priznati da će se ovo štivo uliti u gotovo svakoga od nas. Konačni učinak zavisi o nama samima: može vas potopiti ili naučiti da plivate. Špehar nas (na tragu svojih godina) kompetetno uči da poetski plivamo kroz život mužjaka koji je stigao do ruba muževne dobi, koji kao da je nešto propustio još učiniti svim divnim ždrebicama i vješticama na koje je nailazio. Pa bi se njegov prelet pomnom čitatelju mogao učiniti poput završetka dijaloga s ''našim čovjekom u Norveškoj'', koji se u hladnoj norveškoj banci, literarno oprostio od tople Sonje – Gospodine, to se vama čini. Špehar se bori s dobrim mišljenjem o sebi kao ljubavniku, on po šavovima kipi kao glasoviti erotoman i završava sa spoznajom da ''život teče dalje'' Njegova vrana je preletjela. Sjeme što ga je ispustila iz svoga ''kljuna'' bit će bolje ''od svih nas'', u svom posljednjem pismu kaže Sonja, za koju Luka pokušava uzaludno utvrditi kako nije samo ''jedna od'' njegovih žena. Postaje svejedno da li su joj autor Josip Špehar ili njegov alter ego – Luka uz velik napor dali posljednju riječ u cijelom romanu: ''Ostavimo ga na miru. Nesebično.'' Složivši se s tom rečenicom muškarac u Luki, premda nevoljko, mora prepustiti mjesto Luki gentlemanu. To jedino ima i smisla. A u duši Luka ostaje između ta dva kraja razapet. Dvojba je iznjedrila priču. Špehar neobičnim spisateljskim darom, koji nadvisuje njegov dugogodišnji novinarski izričaj i profesionalnu pravničku trezvenost, poklanja čitateljima nadasve poučno, zanimljivo i pitko štivo. Oslobođen stega posla, mladenačkih ambicija i pretencioznosti, Špehar se nadaje kao okašnjela nada novog hrvatskog pisma.
*Johan Huizinga – nizozemski povjesničar kulture (''Jesen srednjeg vijeka''; ''Erazmo''; ''Homo ludens'')
