Marija Braut
Marija Braut
Kamene priče, 2004.
(Bale, Istra)
Piše Želimir KOŠČEVIĆ
Prije kojih četvrt stoljeća, prigodom samostalne izložbe u zagrebačkoj Galeriji «Karas» (koja se nalazila u Starčevićevom Domu gdje su tada bile predivne prostorije ULUPH - a), Marija Braut se pitala: «Otkud mi pravo da ulazim u vaše prostore, ateliere, u vašu intimu, da prisustvujem satima koji su vaši. Da gledam i slušam ono što isti čas zaboravljam, čim zatvorim vrata vašeg ateliera. Dio ostaje na snimljenom materijalu s velikom dozom autocenzure već kod snimanja.»
Odgovor na ovu umjetničku dvojbu, njezine su fotografije. Velika retrospektiva u galeriji Klovićevi Dvori 2002. godine pokazala je u punom svjetlu kreativnu osobnost Marije Braut, čiji jedan mali fragment predstavlja svojoj publici. Ovog je puta Mariji Braut «zapeo» za oko istarski gradić Bale. U njemu je Marija Braut zamijetila i u sliku pretvorila ljepotu mediteranske kamene gradnje, ali i sadašnju tužnu osamu gotovo napuštenih istarskih gradova.
S neobičnom oštrinom svog unutarnjeg oka, Marija Braut uočava građevinske i arhitektonske detalje, koji govore o ljepoti negdašnjeg života, o zubu praznog vremena i o sadašnjem stanju u kojemu se prošlost pojavljuje kao nostalgija, sadašnjost kao melankolija, a budućnost kao utopija. Zrake sunca što se probijaju kamenom ulicom ulijevaju doduše neku malu nadu, ali tišina njenih slika iz Bala ipak je bolna. Fotografija se međutim ne bavi projekcijom i obnovom napuštenih gradova. Marija Braut tek je osjećajni sudionik tišine koju je s toliko topline prenijela u svoje slike. One nisu niti memento, niti alarm niti mjesto njena – kako sama kaže – umjetničkog iživljavanja. Ona je naprosto «zadržala oku njegovo pravo da gleda». Sklona jednostavnosti, neposrednosti i dokumentaciji, Marija Braut je istarski gradić Bale zabilježila onakvim kakav stvarno postoji.
A to daje misliti.
