Historia Reducta
Historia Reducta
Drama hrvatske identifikacije
Iz Proslova, Ivan Biondić
Europske velesile «već davno mogaše rešiti iztočno pitanje». Naime, «ono biaše: rečenim narodom pribaviti slobodu i jednakost medjusobnu, pak, u nadtecanju, koja narodnost propala, koja-li ostala, neka bude». Tako zbori Ante Starčević (1879.), dok osamdesetak godina kasnije, poznati francuski geopolitik, Georges Duhamel (1951.), upozorava: «U očima zapadnjaka Balkan ostaje muka za ideologe, zamka za diplomate, čistilište za Zapad, rezervoar katastrofa, naša Azija Europe».
Štoviše, i nakon proteka «stoljeća smrti», koje započe i završi na ovim prostorima, svjetske velesile do danas nisu riješile to pitanje.
Nakon dramatična raspada Jugoslavije, svjedoči to i poznati «Izvještaj međunarodne komisije za Balkan» (1996.), Aspenova Instituta u Berlinu.
Naime, to je izvješće, što predstavlja priručnik američkoj i europskim vladama za politiku prema balkanskim državama, znakovito objavljeno kao knjiga Nedovršeni mir.
Zašto ti prostori, obilježeni etnopolitičkim kaosom («nereda i nasilja», kako pišu neki inorječnici), ostaju i dalje «rezervoar katastrofa»?
Je li, doista, kako mnogi misle, riječ o «zločestim» i zavađenim plemenima, tj. nedovršenim narodima (nacijama), kojima će Haag nužno pisati i skrojiti novu, suženu povjesnicu, budući da Balkan-kako netko reče-proizvodi više povijesti, negoli što je može lokalno stanovništvo potrošiti.
Međutim, objektivno gledano, ako ikoga, onda upravo Balkan u širokom luku zaobilazi izvorna «učiteljica života»; štoviše, njegovi su narodi žrtve umanjene povjesnice.
Ne svjedoči li to upravo dramatičan slučaj Hrvatske koja, naslonjena na Balkan, kao talac istočnog pitanja, u završnu etapu nacionalne integracije ulazi bez jasne identifikacije.
U tom smilu, pod zbirnim naslovom Historia reducta (drama hrvatske identifikacije), uz jednu studiju (na kraju drugoga poglavlja), probrani su neki prilozi (osvrti, razgovori, prosudbe i prikazi), što sam objavljivao (ili namjeravao objaviti) u dnevnim i tjednim novinama.
Iako podijeljeni u tri poglavlja, više iz didaktičko-metodičkih razloga, svi su prilozi manje-više povezani, čineći tako jednu cjelinu….
Iz Predgovora knjizi, Đuro Vidmarović, Pročelnik Odjela za povijest Matice Hrvatske
Knjiga prof.dr.sc. Ivana Biondića Historia reducta ( drama hrvatske identifikacije), što je pred nama, sadrži preko šezdesetak priloga koji su raspoređeni kroz tri poglavlja:
«Zlokobna slavistika», «Proturječna povjesnica» i «Prosudbe i prikazi».
Četvrto, ujedno i posljednje, poglavlje knjige sadrži temeljni popis literature kojom se autor služio. Naslovom knjige najavljena je bitna odrednica njezina sadržaja: propitivanje prijepornih točaka hrvatskoga političkog, državnopravnog, kulturnog, jezikoslovnog i etnogenetskog razvoja. Za takav multidisciplinaran nastup potrebno je gotovo enciklopedijsko znanje, kao i hrabrost da se uđe u javni polemički prostor na više razboja. Osim jedne prolegomenske studije (na kraju drugoga poglavlja), prilozi koje donosi knjiga (ne)objavljeni su u dnevnom ili tjednom tisku, pretežito u rubrici «Stajališta», ili «Pisma čitatelja», koji kao takvi podliježu uzusima žurnalističkog zanata. Između znanosti i zanata postoji bitna i naravna razlika, zbog čega se može očekivati nesporazum kada novinar-zanatlija dobije u ruke tekst sa znanstvenim pretenzijama.
Takav nesporazum završava obično na štetu znanstvenika, jer urednik-novinar njegov tekst tretira kao zanatlija.
Teme koje Biondić dodiruje i o kojima daje svoj sud prijeporne su, ali se tiču vitalnih, naprosto sudbinskih pitanja koja određuju kako sadašnjost, tako i budućnost hrvatske nacije i njezine države, ovdje i sada.
Njihovo razumijevanje pretpostavlja poznavanje povijesti. Iako mu se na tu činjenicu skretala pozornost, on se odlučio na rizik.
Prvi rizik: prijetila je opasnost da žurnalističkim nastupom profanira, pa i trivijalizira sadržaj teme o kojoj piše.
Podsjećam da urednici novina određuju naslove, podnaslove i grafičku opremljenost članaka prema svojim zanatskim i političkim (a urednici su transmisija određene političke opcije, bilo stranačke, bilo klijentalističke, bilo vlasnika glasila) nahođenjima, a ne prema onome što sugerira sadržaj članka.
Većina naših novinara odgojeni su kao društveno-politički radnici i premda je komunizam srušen, njihova se mentalna struktura nije promijenila.
Ostala je ista i mimikrija. Smijemo ustvrditi da se našim manihejskim prilikama svjetonazor, historijska svijest i političko opredjeljenje urednika u novinama u kojima je Biondić objavljivao svoje priloge, razlikuju od onoga za što se zalaže i u što on vjeruje. Zbog toga su mnogi od njegovih priloga objavljeni kao demokratski ukras i dokaz tobožnje tolerancije i širine uređivačke politike vlasnika tiskovine, a ne kao željeno štivo. ...
