Haaška škola
Van Gogh, Mondrian i haaška slikarska škola u Galeriji Klovićevi dvori
Piše John SILLEVIS, Glavni kustos Gemeentemuseum Den Haag
Haašku su školu u njezino vrijeme smatrali “ultra radikalnom”. Na tu su skupinu slikara, koji su realizam smatrali nužnim za obnovu holandskog slikarstva 19. stoljeća, gledali kao na revolucionare svog doba. Nama je danas, više od stoljeća kasnije, nekada teško shvatitiu u čemu je haaška škola bila subverzivnom. Gledamo slike mirnih krava u ravnim polderskim pejzažima s teškim oblacima i zelenim livadama, vidimo ribare kako istovaruju brodice na obali kod Scheveningena blizu Haaga, vidimo interijere sa seljacima okupljenima oko stola pri jednostvnom objedu. Značaj te novine shvatimo tek kad usporedimo te slike s radovima umjetnika holandskog romantizma, koji su se čvrsto držali predodžbe o idealnoj ljepoti, herojskih tema iz nacionalne povijesti i kulta heroja. U slikarstvu haaške škole nije bilo slavnih heroja, samo bezimenih ribara i seljaka, njihovih žena i udovica, prizora iz njihovih života i nastojanja da prežive uz mukotrpan rad. Slikari poput Jozefa Israëlsa i Antona Mauvea stekli su međunarodnu slavu temama te vrste te ih smatraju predstavnicima moderne holandske umjetnosti. Njihove su slike i akvareli bili izloženi u holandskoj sekciji velikih Svjetskih izložbi u Londonu, Parizu i Beču, pa čak i na umjetničkih izložbama u Sjedinjenim američkim državama i Kanadi. Ljudi su se divili efektima svjetla i sjene na slikama Jozefa Israëlsa, cijenili su vrijednost Weissenbruchovih pejzaža te prepoznali dodir majstora u gradskim vedutama Jacoba Marisa, s ljubičastim krovovima i obrisima holandskih vjetrenjača i crkvenih tornjeva. Kroz njihove se slike učvrstila predodžba o Holandiji kao zemlji u kojoj se ništa ne mijenja i gdje se život nastavlja istim tempom kao i u 17. stoljeću, u vremenu velikih majstora poput Rembrandta i Vermeera. Nije svatko bio svjestan da su slikari vrlo pažljivo odabirali svoju točku gledišta, izbacujući sa slike sve elemente industrijalizacije, željeznicu u gradnji te druge tragove modernog društva. Mesdag je s radošću slikao ribarske brodice dok su ih god ljudi s velikim naporom morali izvlačiti na obalu u Scheveningenu, ali kad je odlučeno da se izgradi luka kako bi se brodice zaštitile od jakih oluja, on se prvi pobunio. Čak se njegova poznata “Haaška panorama” može shvatiti kao umjetnikova reakcija na razvoj Scheveningena prema međunarodnom turizmu čime je prestao biti obično ribarsko selo. Kvaliteta haaške škole nadahnjivala je mlađe umjetnike. Vincent van Gogh je duboko cijenio Jozefa Israëlsa, a dok je živio u Haagu svoju je prvu poduku iz crtanja i slikanja dobio od Antona Mauvea. Počeo je slikati akvarele Scheveningenskih žena u narodnim nošnjama u stilu haaške škole, ali je ubrzo poželio promatrati ljude u njihovom vlastitom okruženju, ne samo u udobnom ateljeu uspješnog slikara. Počeo je praviti crteže iz čekaonice Željezničke stanice i iz radničkih gradskih četvrti. Njegova odluka da započne zajednički život sa svojom prijateljicom, bivšom prostitutkom, bila je nepodnošljiva njegovoj obitelji i prijateljima, te je morao otići. Time je nestala bilo kakva mogućnost da postane ugledni slikar haaške škole. Piet Mondrian je, kao mladić, također počeo slikati pejzaže sa seoskim kućama i vjetrenjačama slične onima haaške slikarske škole. Uskoro je shvatio da ne želi slikati kuće i drveće sa svim njihovim sitnim detaljima. Želio je prikazati općenitije gledište u kojem su obris i površina slike važniji od sitnih detalja neke scene. Kako bi postigao taj globalniji pogled počeo je slikati noću kako bi uklonio utjecaj prevelike količine boja i detalja. Stvorio je pejzaže stiliziranih čistih obrisa i površina boje – to su bili njegovi prvi koraci na dugom putu prema apstrakciji. U tom je smislu haaška slikarska škola, kao tipični fenomen 19. stoljeća u nizozemskoj povijesti umjetnosti, postala ishodištem za razvoj moderne umjetnosti.
