Početna stranica

Uvodnik

Otto Reisinger

Mirko Ilić

Edvin Jurin

Zlatno doba

IV. PRIME

O globalizaciji:
Slavko Kulić

People & Cultures

Drugi svjetski rat

Tipografija

Končar

Ima malih stvari...

Fotogalerija Lang

Maraska

 

 

 

 

 

Moj naklon, gospodo!

U našem okruženju u posljednje vrijeme ima sve više ljudi koji se ponašaju kao da su sami na ovome svijetu ili kao da ovaj svijet postoji samo zbog njih. Oko nas ima sve više onih koji ne znaju ni pozdraviti, ni reći molim lijepo , ni hvala lijepa , ni izvolite … Neizmjerno je puno, kako čujem, i nemoralnih ponuda u poslovnom svijetu. Prema onome što čujem, pojedine djevojke i mladići prolaze pravi pakao kako bi našli ili zadržali posao. Nedavno mi je jedna kolegica ispričala svoju priču, kako je odbila “nježnu” ponudu jednog moćnika i, normalno, izgubila šansu za odličan i vrlo dobro plaćen posao koji je dobila djevojka koju su teške životne prilike prisilile zatvoriti oči. Užas! Ne mogu vjerovati. Dokle smo to stigli.

Na našim ulicama i parkiralištima ima sve više vozača koji se za signalizaciju u prometu više služe pištoljima i noževima nego žmigavcima, a o onima koji se u vožnji prestrojavaju kako ih je volja i koji uopće ne poštuju boje semafora te koji se gradom voze čak i do 200 kilometara na sat, da i ne govorim. Tko su ti ljudi i tko im to dopušta da se tako ponašaju? Promet je, upravo zbog takvih, kod nas postao vrlo opasan sport, gotovo lutrija ili još bolje ruski rulet.

Pokušaš li intervenirati, vrlo lako možeš postati četvrta parking žrtva nekog neurotičnog pistoljerosa . Doista nas u posljednje vrijeme okružuju ljudi vrlo čudnog ponašanja. Stalno se pitam što je tome razlog, tko su ti ljudi i što se to dogodilo u njihovim ili našim glavama. Svi se bojimo nešto reći na glas da ne bismo, ne daj Bože, nekoga uvrijedili, rukovodeći se poslovicom: Pametniji popušta… No, zbog goleme količine nekulture komuniciranja, u posljednje vrijeme postaje sve teže biti taj pametniji, koji popušta. Nikada nisam mogla ni slutiti da je tranzicija tako složen i opasan proces.

Jesu li tome toliko krivi globalni procesi ili smo svi skupa pošandrcali, ni sama ne znam. Nerijetko korisne informacije o stanju u društvu često dobijem u razgovoru s meni dragim taksistima. U posljednje mi se vrijeme strašno žale na neprimjereno ponašanje korisnika njihovih usluga, koji im, kako čujem, sve više prijete, psuju ih, i čine razne druge nekulturne nepodopštine po kojima se vrlo lako može prepoznati ta kategorija ljudi. Oni u komunikaciji odmah prelaze na ti, svakome upadaju u riječ, ne slušaju sugovornika (njihova je i prva i zadnja) i vrlo glasno pričaju na mobitel… Jedan od taksista, pričajući mi tako o svojim mušterijama, njihovo mi je ponašanje opravdao sljedećim riječima: “Draga gospođo, nemojte se čuditi, to Vam je sad nova moda.”

Uz taksiste vrlo rječiti su i dostavljači koji također imaju zanimljive priče. Oni isto vrlo objektivno govore o društvu i vremenu u kojem živimo. Nedavno sam se, preuzimajući pošiljku, zadržala u kratkom razgovoru sa simpatičnim mladićem i čula sljedeću priču: “Znate, u toku dana se kao osoba toliko puta osjetim poniženo ne samo od svojih nadređenih, već i od strane ljudi kojima dostavljam razne pošiljke, da me je često puta sram samoga sebe. Na kraju svakog dana osjećam se psihički zdrobljen, ali što mogu, drugog posla nemam i moram trpiti.’’

Listajući kod frizera reviju Elite naišla sam na veliki naslov: ‘Ne želimo da nam dijete govori kaj’ , i ostala sam šokirana sadržajem priče koji pokriva ovaj nepromišljeni naslov. Tu mladu damu kojoj smeta kaj i koja jedva čeka da napusti Zagreb kako ne bi slušala oko sebe kaj , čeka (navodno) potpis ugovora o stalnom radnom odnosu na nacionalnoj televiziji na kojoj, vjerovali ili ne, kako piše u reviji Elite , radi kao novinarka u nekoliko emisija… U Zagrebu očito svi imaju pravo biti što god ih je volja i zahvaljujući toj svojoj povlaštenosti vrlo lako prodiru u sve pore našega društva i još se k tome diče i hvale svojim ponašanjem, smijući se u lice onima koji ne znaju kako se to radi, odnosno kako se danas “komunicira”.

Šećući gradom u Varšavskoj ulici primijetim jednog čovjeka kako nehajno briše nos i baca rupčić Tinu Ujeviću pod noge. Prilazim mu, moram, i rečem mu: “Gospodine, nemojte bacati rupčić na pod. Molim Vas, pokupite ga i bacite u smeće .” On mi se na moje riječi upozorenja, bahato nasmije i odgovori: “Meni je dozvoljeno bacati smeće gdje god hoću, jer ja sam seljak!?’’ Ošinuvši me oštrim pogledom, mrmljajući krene dalje, ni ne pomišljajući podignuti bačeni rupčić. Da ti pamet stane. Evo još jednog primjera o “lijepom” ponašanju. Dolazimo moja prijateljica Isabela i ja u teretanu, ulazimo u svlačionicu i pozdravljamo dvije djevojke koje su već bile unutra. Na naš pozdrav nisu nam otpozdravile. Mi se zbunjeno pogledasmo. Bilo nam je jasno da smo naišle na vrlo posebne djevojke.

Malo smo bile iznenađene, ali nismo reagirale. Spremile smo se i otišle u vježbaonicu.

Nažalost, ta naša odlaženja i povlačenja u ovom ili nekom drugom sličnom slučaju, skupo su nas stajala u našoj daljnjoj i bližoj povijesti, ali sada više povratka nema. Što je tu je. Još jedino možemo bježati sami pred sobom. No dobro, možda ne baš uvijek, jer čovjek ipak teško prepušta mjesto onima koji ne znaju poštivati i klanjati se kulturi i povijesti naše zemlje. Našim vremenom, čini se, vladaju neke čudne sociološke zakonitosti. No, bez obzira na to što kulturni i intelektualni dio stanovništva Hrvatske danas pada u sve niže sociološke razrede, dok ljudi bez profesionalnih kvalifikacija zauzimaju sve važnije društveno-političke pozicije i prostore koji im ne pripadaju, čvrsto vjerujem da takvo stanje u našoj državi ne može još dugo potrajati.

Kao i svi Hrvati, tako i ja s velikim zanimanjem pratim suđenje hrvatskom generalu Gotovini i osjećam neopisivu tugu. Kako je došlo do svega toga, svima nam je jasno. Gledam taj časni haški sud koji ne zna ni čitati imena hrvatskih mjesta i regija, koji za Slavoniju kaže Slovenija i koji za aktivnosti naše braniteljske i oslobodilačke vojske tijekom rata upotrebljava riječi: “ponovno osvajanje…”. Pitam se, kako se može dogoditi da jedan takav sud za našu vojsku može govoriti da je bilo što osvajala, kada je svakome (pa i njima) jasno da je Hrvatska vojska samo oslobađala svoja okupirana područja od strane srpskih agresora. Bojim se da je pretenciozno suditi na istom sudu agresorima i zločincima i onima koji su svojim životom i krvlju branili svoju zemlju. No, ti koji nam sude (jer oni doista sude preko Gotovine i ostalih hrvatskih generala cijeloj Hrvatskoj), osjećaju se pozvanima presuditi bilo kome kako god im dođe, jer su oni moćnici koji mogu činiti što god ih je volja. Kad jednom sjedneš u njihovu stolicu, nema ti spasa, ma ne znam kako bio nevin. Kada je trebalo oslobađati Hrvatsku, braniti je krvlju i životima, naši generali bili su od Boga dani ljudi i heroji, a danas su oni od svijeta i našom krivnjom tretirani kao ratni zločinci. Slažem se da svaki zločin protiv čovječnosti treba osuditi i kazniti, ali igrati se sa životnim sudbinama naših generala na ovako drzak i ponižavajući način pred očima cijeloga svijeta, više je nego poražavajuće za sve nas Hrvate i našu zemlju Hrvatsku. Dopustimo li tom časnom sudu da nastavi ponižavati našu zemlju kroz metaforična suđenja našim herojima, dopustit ćemo da se Hrvatska upiše u povijest kao krivac za nešto što nije isprovocirala, započela ili produbila. Mi smo se samo branili koliko god i kako god smo mogli od okupatora s genocidnim i istrebljivačkim sklonostima. U toj oslobodilačkoj borbi, general Gotovina postao je mit, postao je više od čovjeka i više od običnog borca. On se pred našim očima upisuje u najsvjetlije stranice hrvatske povijesti i zato kada čujete ili vidite generala Gotovinu i sve one koji su nam osigurali da imamo svoju državu, pognimo glave i postidimo se sami sebe što smo tako što dopustili u ime dodvoravanja svjetskim (čitaj: novim balkanskim) integracijama.

Meni dragi Tin Ujević bi vjerojatno na sve ovo rekao: “ Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, ali tajnih suza ne povjeravam nikome


Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon