Ima malih stvari...
Ima malih stvari...
Piše Vladimir KOS
Minula je godina. Opet smo odgledali novogodišnji koncert istog orkestra i novog dirigenta. Čuli smo sličan muzički program kao i prošlih godina, ali smo vidjeli i nove cvjetne aranžmane na znanoj pozornici. Uvijek isto, ali ipak novo… Uostalom, to smo po ne znam koji put i dočekali, “utvrdili gradivo” - televizor nam je svjedok. Vidjeli smo i publiku u istoj dvorani, oni nas nisu, a neće nas vidjeti niti ubuduće. Pardon, možda se ipak vidimo kad dođu u Hrvatsku po svoje nekretnine. Karikaturisti nisu nacrtali (po ne nam koji put) onemoćalu mršavu staricu u ritama, s ofucanom lentom na presahlim prsima i ponosnu Barbiku na vratima, na kojima piše 2006. Znači, dogodilo se nije ništa, jer su čitatelji “svečanih” tiskovina, taj ubogi crtež nebrojeno puta već vidjeli, a televizijska publika ionako zna svaku notu s novogodišnjih bečkih koncerata. S najnovijom, brand new godinom, idu i stare već poznate želje. Svi spominju sreću, zadovoljstvo, uspjeh, netko se sjeti i zdravlja…
Ova zadnja želja mene osobno podsjeća na zdravstveno osiguranje, pa sam se za svaki slučaj, samo potpisivao na čestitkama već otisnute poruke “Season’s Greetings”. Eto, “higijenski čisto” rješenje problema.
Budimo iskreni, svi zapravo želimo, da “Nova” ne bude gora od “Stare”… To bi bilo “u principu” - “ono” i “cool”, rekle bi novo komponirane medijske fizionomije. Većina, dakle, oni bez tetovaže, pearcinga i sindroma “onomaničnog coolitisa”, ionako najviše voli - male stvari što ih čine sretnima. Živi se u procjepu između velikih obećanja, riječi, gesta onih gore, upućenih onima dolje, kojima najviše znači u životu vlastiti mir i ispijanje jutarnje kavice u svoja “četiri zida”. Vrhunac zadovoljstva oduvijek stvara privremena ugoda vlastitog doma, uz tihe zvukove radijskog, jutarnjeg programa koji vrti prastare sklepotine San Rema iz ‘60-ih’.
Možda i radijski urednici recikliraju prošlost, stvarajući tonski suhozid od okamina muzičke povijesti. Isti šalabahteri, isti glazbeni urednici, običnim smrtnicima nepoznati viši “programski razlozi”, garantiraju uvijek isto, onirički osjećaj sigurnosti. Tako je vrijeme stalo u ime varke zvane - vječna mladost. Ne talasaj, nema promjena, “nek’ bude kak’ je navek bilo”…
Tu, bumo rekli, ne pomaže niti pjesma “Idem tamo, gdje je sve po mom”.
Zato treba igrati Loto, život je lutrija, “morti se nekaj potrefi” rekli bi naši stari.
Znači ima nade… ali ne treba zlorabiti tako važan pojam kao što je nada, nije to obična riječ izgovorena u vjetar površne svakodnevnosti. Nada je uzvišeni pojam, naravno za one koji vjeruju i ufaju se… nada je vjera u promjene prema boljem, nada je vjera, nada je utočište, spas, nada je sve što preostaje. Treba biti skroman, “trpeći”, treba trajati - usprkos, unatoč…
I gospon Krleža “su rekli” – “nigdar ni bilo, da ni nekak bilo”! Nema razloga da mu ne povjerujemo, a kraj balade ćemo zanemariti (za svaki slučaj).
No, vratimo se ipak malim stvarima, svakodnevnim minijaturnim zadovoljstvima kao što je predah uz kavicu. Čitav grad je postao kofeinsko družilište i svi ritualno srču istu tekućinu uz različite priče i slične pokrete. Svi imaju više-manje iste želje, iste frustracije, iste tikove… nikome ne pada na pamet želja da susjedu crkne krava. To je već veliki korak prema Europi. ...
