Uvodnik
Preko sedam mora i sedam gora...
Gdje je nestao čovjek? 
U ovo prelijepo blagdansko vrijeme, kada jedni druge tako nesebično darujemo osmijesima, lijepim željama i darovima, ne mogu se ne sjetiti onih koji su upravo sada u tom divnom i bajkovitom razdoblju godine saznali da im prijeti otpuštanje iz velike tvrtke, čiji nas oglasi i lijepo sročene TV i radijske poruke svakodnevno obasipaju novim informacijama, podsjećajući nas da je upravo njihov dar idealan božićni poklon za nas i naše bližnje. A ja se pitam je li uistinu tako? Gledajući TV vijesti o mirnim prosvjedima “željeznim lancima vezanih” radnika, kojima prijeti opasnost od gubitka radnog mjesta, čini mi se kao da gledam završne scene filmske priče o Enronu. Teška drama. Globalizacijski procesi su i kod nas u punom zamahu. Kraj se ne vidi. Globalni moćnici svakodnevno se igraju Svevišnjega. Od bogobojaznosti o kojoj smo u životu toliko puta slušali nije više ostalo ni “b”. Svi ti “svevišnji” koji odlučuju o sudbinama mnogih ljudi, najprije ljude za male novce zapošljavaju, a zatim ih u nemalom broju slučajeva na poslu maltretiraju i na kraju kao izmišljeni tehnološki višak vraćaju natrag na ulicu. Kada se, pak, radi o brojnijim otpuštanjima, onda taj svoj postupak “stručno” definiraju kao racionalizaciju koju sa sobom donose nove tehnologije. U ništa boljoj situaciji nisu, naprimjer, ni žene zaposlene u nekim velikim prodajnim centrima gdje navodno poslodavci one žene koje imaju mjesečnicu označavaju nekakvim naljepnicama kako bi češće smjele na WC. Sliku o sebi i svojoj visokoj moralnosti njihovi će poslodavci pokazati kad odzvoni ponoćni sat i kad krenu u susret Jaslicama. Eto u kakvom vremenu živimo, dragi moji.
Analizirajući informacije kojima sam kao i svi drugi ljudi svakodnevno izložena preko raznih medija, pokušavam izbaciti iz glave sve one informacije koje mi zagorčavaju život. Ali one, prije no što skliznu u zaborav, traže od mene da ih se ipak još jednom sjetim. Priznajem, nije ih se lako osloboditi. U svim područjima ljudskih djelatnosti, primjećujem odabrane, svevišnje, one koji odlučuju tko je urednik a tko nije, tko je pisac a tko nije, tko je glazbenik a tko nije, tko je arhitekt a tko nije... No, u našem vremenu, masonerija i razni oblici kojekakvih selekcija i prokazivanja, lagano, ali sigurno ipak gube svaki smisao. Ne igrajmo se svevišnjih. Povijest će i nas – sve nas - danas žive, moćne i obojene pretvoriti u prašnjave stranice i fotografije u datotekama 20. i 21. stoljeća. Možda će ljudi 2600. godine znati razlučiti tko je od nas valjao, a tko nije i tko je doista vrijedan sjećanja, ali ne sudimo mi jedni drugima, nego budimo skromniji, humaniji i stvarajmo. Naš jal, pakost i zavist neće nas nahraniti. Kasno će nam biti 2600. godine razmišljati o tome kako bi bilo divno da smo se svi voljeli, ali nećemo se, na žalost, moći vratiti na ovaj svijet i biti bolji. Bit će kasno. Bolji možemo biti samo danas – dok smo još tu. Onaj tko je uistinu ljubio sve ljude u sve dane svoga života, i onda kada je bio s ljudima, a još više onda kada je bio sam, taj će, vjerujem, stvarno doživjeti cvjetne vrtove i umirujuće slapove raja. A sve one koji se licemjerno poigravaju sudbinama drugih ljudi, varajući i lažući jadni narod, a onda nedjeljama, za Božić, Uskrs ili za neki državni praznik idu u crkvu, pred objektivima TV kamera moliti se Bogu, ne čeka blistava sudba. Pravednici se ne boje govoriti o kraju, jer on čeka sve nas. Pravednici osjećaju Boga u svakom trenu i ne trude se moliti pred susjedima, prijateljima i javnošću, kako bi ovjekovječili svoju predanost Bogu.
Dante i danas, nakon toliko stoljeća svjedoči o mudrosti s obje strane postojanja i na divan način postaje svakim danom sve prisutniji i moderniji, mogli bismo ga u nedogled otkrivati. Pitam se je li on znao da ćemo ga mi – ljudi iz njegove daleke budućnosti, prizvati u sjećanje i s velikim užitkom otkrivati tajne njegove Božanstvene komedije. Divno je uzeti prašnjavu knjigu davnih autora i osjetiti prisnost s njima. Njihova su djela toliko nenametljiva. Ona postoje. Ona su u iščekivanju istomišljenika – još i danas. I naša će djela postati nekome davna. Koje li predivne zamisli, kojeg li lijepog osjećaja. Bit ćemo prašnjavi. Neće biti prostora za nametljivce i za samoizabrane autore i suce. Nitko od samozvanih i “svevišnjih” neće moći našim prijateljima iz daleke budućnosti reći: Gledaj ovaj program, ovu emisiju, čitaj ovu knjigu, gledaj ovu sliku, glasaj za ovu stranku, štuj samo ovog Predsjednika... Možda će ljudi iz budućnosti biti sasvim drugačiji od nas. Možda će prezirati bilo kakvu nametljivost i tražiti upravo one ljude i djela koja nisu bila priznata i hvaljena u našem vremenu. Vremena se mijenjaju, a zajedno s njima i mi ljudi.
Jesmo li, dakle, odabrali idealne poklone za svoje bližnje, opijeni iskomercijaliziranom blagdanskom ludnicom tijekom koje će, čujem, blagajne mnogih prodajnih hangara radosno zvoniti, ili se tek spremamo u kolektivno “peglanje”? Jesmo li bili iskreni, dobri, skromni i ponizni tijekom cijele godine?
Jesmo li preispitali svoje misli, riječi i djela i zaslužili osjetiti tišinu i mir nakon svih bubnjeva, truba, bura i oluja kao najljepši dar ovog Božića?
Jedino nam čista savjest i skromnost poklanjaju miran san, radosno srce i iskrenu pomisao na sve one kojih se valja sjetiti, jer čine dobro na svakom koraku svoga života. Oni koji nisu odabrali put dobra, možemo jedino, kao Isus – žaliti i moliti Boga da im oprosti što su pomislili da imaju mali komadić njegove svevišnje moći. Možda je naše vrijeme do sad najveća kušnja za vjeru. Možda će u njoj ustrajati samo najustrajniji. Možda. Možda je baš danas najbolje vrijeme za nadu unatoč sveprisutnoj nehumanosti i za lijepe želje usred jala. Možda je ljubav ipak jača od svega. Možda je Bog sjeo na proplanak i promatrajući nas proplakao zbog svega što se događa u svijetu. Možda je odlučio dati nam šansu da budemo bolji i promijenimo svijet na bolje. Možda je sve ovo samo san nakon kojeg slijedi buđenje i zajedničko promišljanje čovjeka.
U ime mojih suradnika i moje osobno, svim poslovnim prijateljima i čitateljima časopisa Epoha, od srca želim čestit Božić, dobro zdravlje, puno ljubavi, mira, tolerancije, djetinje radosti i puno uspjeha u Novoj 2006. godini!
Uz ove želje u mojoj mašti osluškujem zvukove meni najdraže božićne pjesme na svim jezicima svijeta kako odzvanjaju u hramovima Božjim diljem Planeta. Riječi se pretvaraju u jedan jezik, onaj koji razumiju svi – jezik ljubavi...
Tiha noć, sveta noć! Ponoć je, spava sve, samo Marija s Josipom bdi, divno Djetešce pred njima spi, rajski resi ga mir, rajski resi ga mir...
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
