Preko sedam mora i sedam gora...
Preko sedam mora i sedam gora
Piše Želimir KOŠČEVIĆ
Da je netko kojim slučajem Daguerreu rekao da će njegovim izumom telefonirati, a Grahamu Bellu da će se telefonom fotografirati, oba bi genijalna izumitelja pomislila da taj netko nije pri zdravoj pameti. Takozvana zdrava pamet otišla je međutim dalje, pa se danas bez problema slika telefonom, a kamera samo što nije progovorila. Semiotičari bi ovdje odmah vidjeli problemsku vezu između slike i teksta, iako se čini da je i ta veza danas ponešto olabavila u korist slike bez teksta, a suprotstavljena je dijada ostala gotovo bez smisla. Danas se s Balija bez problema telefonom (ili onim što je od njega ostalo) pošalje slika, a nedostatak kamera koja još nije progovorila, uklonit će se izbacivanjem kamere iz uporabe kao zastarjela instrumenta u svijetu opće podjele informacija.Opisana i oslikana, daljina je uvijek bila atraktivna domaća tema. Nisu svi putnici, a uz domaće je ognjište ugodnije čuti i vidjeti njihove priče. Opisana i uslikana Palestina i Egipat bila je tema koju je sredinom 19. stoljeća pozorno slušala i promatrala ne samo obična publika nego i viktorijanski geostratezi. Informaciju i prostorni dojam znatno je unaprijedila stereoskopska slika, a s kasnijim razvojem slike u boji varka vjernosti postigla je savršenstvo. Svijet je tad - kažu - bio nadohvat ruke. U nedostatku autentičnih fotografija, razglednice su bile krasan nadomjetak; moglo se sliku čak upotpuniti opisom i dojmom.Točno onoliko koliko je hrvatska fotografija ubilježena na svjetskoj mapi fotografske umjetnosti, toliki je i njezin udio u slikama snimljenim izvan njezina nacionalnog teritorija. Što znači, ne mnogo, ali dovoljno za ozbiljnu temu. Hrvatski putnici nikada nisu imali imperijalističke ideje i planove ekonomske ili kulturne otimačine, a kamera im je najčešće bila posljednja briga. Prva im je bila da sa svojim zavežljajima i tršćanskim Lloydom stignu sretno do Australije, Sjeverne ili Južne Amerike. Ipak, bilo je i onih koji se nisu samo s emigrantskim zavežljajima uputili u svijet. Mision Cientifica Croata braće Seljan u prašumama Brazila bio je početkom 20.stoljeća ozbiljan i ambiciozan istraživački pothvat, a o značenju koje braća Seljan pridaju vizualnoj dokumentaciji svjedoče njihove vlastite riječi: «Osim toga nose sluge hranu za 6 dana i ručnu ljekarnu, dok fotografični aparat i Compas aneroid vlastoručno nosimo.»
Danas, kad je brzina kretanja dovela u pitanje dimenziju prostora, slike iz krajeva preko sedam mora i sedam planina postale su potrošna roba na margini propagande masovna turizma. S druge strane, u privatnoj uporabi, najčešće su vizualno svjedočanstvo društvenoga položaja. U tom kontekstu slike ne nadilaze razinu razglednice, a po sveopćoj ikonografiji međusobno se ne razlikuju; mogle su biti snimljene na Baliju, u Rio de Janeiru, egipatskim ljetovalištima, Amsterdamu ili Šangaju, svagdje su trgovačke ulice, marine, turističke ekskurzije ili slikovit krajolik s razdraganom turističkom grupom koja euforično maše prijateljima koji su ostali doma. Ima tomu već pola stoljeća kako su hrvatski fotografi kojima se pružila prilika da se otisnu u svijet pokušali svoje putne dojmove izraziti na mnogo suptilniji način od prethodnika i masovne potrošnje fotografskih slika. U formiranju nove estetike slika s dalekih putovanja tri su faktora imala presudan utjecaj: poetika tzv. subjektivne fotografije, izložba Porodica čovjeka te etika i stil fotografa Magnuma. Načelima subjektivne fotografije se odnos s konvencionalno turističkim i/ili egzotičnim motivima u osnivi personalizira, Steichenova je izložba ukazala na bogatstvo motiva što ih bilo gdje na kugli zemaljskoj nudi svakodnevni život, a Magnum je motive doveo u žarištu objektiva do ekspresivnog usijanja. Hrvatski fotografi koji su tih ranih pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća imali priliku vidjeti svijeta donijeli su po povratku u domovinu prave umjetničke projekte, koje su na saveznim godišnjim smotrama fotografije i fotoklubovima predstavili publici. U većini slučajeva slike što su ih donijeli s dalekih putovanja sadržavale su umjetničku pretencioznost koja se manifestirala biranim motivom, odabranim osvjetljenjem i oštrinom te pažljivom kompozicijom. Na stanoviti način može se reći da je interpretacija atraktivnih i bizarnih motiva bila podređena unaprijed definiranim pravilima dobre slike, i ima se dojam da slika nije proizlazila iz motiva, nego se motiv pokušavao - s manje ili više uspjeha – ugurati u pravilo. To se promijenilo potkraj šezdesetih godina 20.stoljeća, kada se uočavaju stanovite novosti u pristupu motivu. Estetika subjektivne fotografije, kao i meki žurnalizam Porodice čovjeka, naprosto nisu više odgovarali zbilji, koja je upravo vapila za mnogo snažnijom poetikom ekspresivnosti i angažiranim kritičkim odnosom fotografa prema motivu. Slike više nisu mogle biti birane određenim socijalnim ili kulturnim preduvjerenjima stranaca u tuđini, a egzotika je postupno ...
