Uvodnik
Carevo novo ruho
Pijem kavu sa starim prijateljem koji se bavi organizacijom humanitarnih, zabavno-glazbenih, sportskih i drugih evenata . Frustriran je prirodom svoga posla, jer je, dok je studirao što u svijetu što kod nas, sanjao kako će se jednog dana, kad ‘odraste’ baviti plemenitijim stvarima od pregovaranja sa, kako on kaže, umišljenim i nekompetentnim veličinama koje odlučuju o sponzorstvima. Poznavatelj je umjetnosti, visoko obrazovan, talentiran, kreativan i poduzetan, ali, nažalost, za naše prilike preskroman i samozatajan, kao i većina lijepo odgojenih i obrazovanih ljudi. Svojedobno je pokušao promijeniti svoj poslovni nastup čitajući američke knjige tipa Kako biti tigar u poslu i Kako svladati managerske trikove u jednoj minuti . No, to mu nije uspjelo. Njegovi su mladenački snovi ostali usamljeni otok usred bezimenog mora.
Bezizlaznost koju našoj mladeži nudi gruba hrvatska sadašnjost i ne baš ružičasta budućnost divljeg kapitalizma ismijava obrazovanje kao takvo, a tjera mlade ljude da i oni uđu u čarobni orwellovski svijet i da preko noći postanu nacionalne medijske zvijezde te da se na lak način obogate. Primjerice, Big Brother je vrlo gledana emisija iako svi tvrde da to nikad ne gledaju. U stanarima BB-a mladi ljudi pokušavaju naći sebe birajući svoje favorite, s napetošću promatraju nominacije i ispadanje kandidata i glasaju za i protiv gladijatora u areni. Uživaju u nečijem preživljavanju ili žale zbog nečijeg ispadanja. Socijalni darvinizam nikada do sada nije bio izraženiji. Nikakve vrijednosti više nisu važne, ni obrazovanje, ni kultura. Važno je znati preživjeti u džungli svega i svačega.
Promatram našu društvenu ljestvicu s dvije pune i sedam praznih gredica. Na onoj punoj, pri dnu, nalaze se siromašni, gladni, ostavljeni, osamljeni, bolesni, neprilagođeni, a na drugoj punoj gredici, onoj pri vrhu vidim ‘carevo novo ruho’, vidim svjetla reflektora, crvene tepihe, zlato i svilu, opijeno mnoštvo, grozdove, vino i imanja nalik onima iz brazilskih TV sapunica. S jedne strane vidim mrak, vlagu i tamu, tužna lica, razočaranje, rezigniranost, povučenost u sebe i osamu, drhtave ruke pri plaćanju računa u malom kvartovskom dućanu, a s druge strane vidim tajkune s nekoliko propalih brakova, mnoštvom planova, kuća i okućnica, kako parkiraju svoja vozila gdje god žele i kako ulaze u svaki dućan kao da je njihov i dolaze na svako mjesto preko reda, rušeći sve pred sobom.
Urbana intelektualna populacija u najtežem je položaju i zasigurno predstavlja najsiromašniji segment hrvatskog društva. Ogorčeni svojim društvenim statusom oni ne žele slijediti novopečene bogataše, jer ih vrijeđa i smeta njihovo bahaćenje i neodgoj. Mnogi od tih novopečenih kapitalista doista se doimaju smiješnima poput klaunova. Danas kada su pažljivo isplanirali svoj život i zadobili svoje važno mjesto u društvu, zaboravljaju svoju prošlost i ne zanima ih više put kojim su išli. Oni su konačno uspjeli’ Oni su članovi golf i teniskih klubova, skijaških, nogometnih i rukometnih saveza, oni su, Bože moj, zna se i u politici. Oni su zvijezde našeg doba. Oni su velikani naših društvenih poraza.
Slušam svoje prijatelje koji imaju djecu i primjećujem kako se oni koji imaju mušku djecu više hvale i kako su glasniji nego oni koji imaju žensku djecu, pa se nerijetko pitam zašto je tako? Moji su roditelji imali samo mene, kao i nekoliko njihovih prijatelja, roditelja mojih prijateljica. I što sad? Nikad mi nije bilo jasno zašto se tatin brat tako smijao (pričao mi je tata) kad je čuo da je dobio nećakinju, a ne nećaka. Danas mi je to jasno. Kad se rodi muško u mojoj Hrvatskoj i dalje pucaju puške, a kad se rodi kći, svi strepeći nad njom kažu: “Rodilo se dite“. Ako je žensko, svi odmah zabrinuto pitaju ‘je li lijepa?’. Jer, kako će se inače udati? Podcjenjivanje ženskog roda ide do te mjere da je to žalosno, i kad malo bolje razmislim, stvarno je muškarcima lakše, budimo iskreni. I nije ni čudo da se ti roditelji koji imaju mušku djecu prave važni, jer se u Hrvatskoj neće tako skoro promijeniti društveno poimanje pravih vrijednosti i žensko-muške ravnopravnosti. Komplimenti Nijemcima! Čestitam, gospođo Merkel! Kod nas će još dugo Matko Jelavić pjevati
“ U Jurice priko puta cilu noć se arči, banči i bandira vije,
Jurica se nabumbija, pa je na ponistru sija, pa se sritan smije.
Ima pršut iz Drniša, i paškoga sira ima, istarskoga vina,
Ajmo i mi, ajmo i mi, zapivati s njim
Rodija se sin, šesan, lip i fin,
Bog mu sriće da, dugo živija,
Pivaj svitu, pukni puško, rodilo se muško!
Pivaj svitu, pukni puško, rodilo se muško!
U Jurice pet je dice, same ženske mudantice, suše se u dvoru.
Sad je obraz prosvitlija, dobija je ča je tija, malu sliku svoju.
Popilo se puno vinca sve zbog jednog pišulinca, ćaćinog jedinca,
Ajmo i mi, ajmo i mi, zapivati s njim. ”
(Zvonimir Stipičić Miš)
Naš medijski prostor po meni je i dalje zamagljen, zagušen i ispolitiziran. Bilo o čemu da se radi: o skupu arhitekata, medicinara, novinara, filmaša ili pak o nekom sportskom događaju, ili znanstvenom skupu, u medijskom prostoru koji je posvećen tom događaju, tu su uvijek iste face: nekoliko glumaca, voditelja, sportaša, manekenki i obavezno tri do četiri političara u ženskoj i muškoj varijanti… Tu i tamo pokoji medijski dio kolača pripadne i nekom estetskom kirurgu ili odvjetniku. Radnicima i nezaposlenima preostalo je pravo na pljesak, divljenje, pokoje otvoreno pismo i štrajk glađu u barakama i tvorničkim halama. Na žalost, nema nam više Markova trga. Postali smo previše glasni. Ometamo rad naših parlamentaraca. Kao da smo zaboravili da tamo traje misa. Molimo se Bogu…
Sve se svodi na samozvanu elitu ili kremu društva koja je ‘stručnjak’ za sve i uvijek prisutna, u svakoj struci i u svakom kutku iole zanimljivog događanja, poput kakvih inspektora, sudaca, ocjenjivača… Jer, ako nema te elite, cijeli događaj ne vrijedi. Sve pada u vodu. Ako se na događaju nije pojavila neka medijska ličnost, tada nijedan medij neće htjeti ništa objaviti o tom događaju. Na taj način, priznajmo si, stvaramo ozračje glamoura i dajemo lažnu sliku društva u kojem živimo, zanemarujući stručnost i pravu istinu. Ako vijest pripada promociji knjige, tada želimo upoznati autora knjige i eventualno recenzente, ako je vijest kazališne prirode, dajte nam kazalištarce, ako se radi o filmu, dajte nam filmaše, ako je vijest estradnog tipa, dajte nam estradnjake, ako su u pitanju moda ili sport, pokažite nam modne kreatore i sportaše, ako je pak vijest političke prirode, želimo vidjeti i čuti političare. Radi li se o znanosti, pokažite nam znanstvenike. Istina je da se i moda, i politika, i glazba, i kazalište, i film, i književnost, i znanost, i sport tiču svih nas, ali ne na taj način da jedna te ista grupica ljudi dominira našim društvom i svim mogućim medijima servirajući nam teme koje su daleko od stvarnih životnih i društveno mnogo važnijih priča. Moramo shvatiti da je u našim rukama sudbina društva i da je naša odgovornost veća nego što mislimo. Počnimo konačno skrbiti o starijima, o invalidima, o mladima, o nemoćnicima, nezaposlenima, bolesnima, obespravljenima… Počnimo graditi vrtiće, staračke domove, počnimo hraniti gladne. Pružimo priliku onima koje do jučer nitko nije vidio. Dajmo sposobnima stipendije, bonuse, nagrade, dajmo umornim ljudima udobne krevete. Izgradimo beskućnicima krovove nad glavama. Dajmo priliku pameti: zaposlimo obrazovane i sposobne. Promijenimo sliku o sebi!
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
