Uvodnik
Boris Ljubičić i
SMS osvojili Japan
Dum spiro spero!
Svakodnevno kupujem novine, revije i časopise. Razlike u sadržajima gotovo da i nema. Dominira politika, glamour, crnilo i žutilo. U hrvatskim medijima o pravim vrijednostima, nažalost, rijetko ćemo čitati, slušati i gledati, jer su priče o znanosti, kulturi, obrazovanju i stvaralaštvu očito “manje zanimljive” od svemoćne politike, glamoura, svijeta trivijalne zabave, sve prisutnijeg terorizma i korupcije. Najdominantnija tema, ipak, i dalje je Europa. Svi se slažu u jednome: Europa se treba i dalje širiti. Dobro jutro! Eto, netko je otkrio Ameriku po ne znam koji put. Što god da neki političar kaže, to osvane u novinama kao veliki naslov, kao da je rekao nešto ne znam kako pametno. Zar naš narod zbog takvih izjava kupuje novine? Zar su službe za odnose s javnošću otkazale poslušnost političarima i odlučile ih raskrinkati? Prometne gužve u vrijeme trajanja Croatian Summita 2005 bile su sramotne. Čula sam da su ljudi telefonski naručivali pizzu u auto, jer su se našli gladni i blokirani u nekoj ulici u kojoj su ni krivi ni dužni morali provesti sate i sate u ime sigurnosti europskih poglavara. Kome smo to u prometu poklonili dragocjene sate našega života? Kakve su to željezne rešetke po Zagrebu? Bojimo li se terorizma? Naravno, i s razlogom. I mi postajemo dio tog velikog, sjajnog plavo-žutog dijela Globusa. Pregovori su počeli! Panem et circenses! EU nas ipak želi!!! Nameće mi se čuvena rečenica Mladena Delića: “Ljudi moji, je li to moguće?” Ipak smo bili dobra dječica i nagradili su nas zbog toga!!! Bit će posla za sve, bit će svega: brašna, ulja, sira, putra, jajca, vrhnja, mlijeka i krumpira….. Šećera. Eura… Hrvatski narod je opet zaslijepljen velikom svjetlošću: Otvaraju se zlatna vrata bolje budućnosti i prosperiteta za Hrvatsku! A mi smo svjedoci otvaranja tih vratiju! Kakve li sreće! Polako, ali sigurno mi rastemo u očima zemalja članica EU, naših budućih su-članica, koje odjednom gledamo kao sebi ravne. Sličan je to osjećaj, čini mi se, kao steći visoki stupanj obrazovanja i postati kolega svojim dojučerašnjim profesorima. U tom pristupnom putu Hrvatske prema EU, mi smo svakim danom sve manje đaci, a sve više smo blizu stjecanja prava na europsku zastavu! Nije to mala stvar. No, ne zaboravimo euroskepticizam kojim smo zračili sve donedavno, zbog toliko dugog natezanja oko te bajne Unije. Na kraju, kada smo čuli za početak pregovora, nismo mogli vjerovati u to što čujemo. Umorili smo se od čekanja na pravdu i istinu o nama i našoj zemlji! Zahvalimo svima, a posebno Austriji, što su napokon uvidjeli naše vrijednosti i dali nam svoju podršku u pristupanju Uniji. Vrijeme je da zapalimo logorsku vatru i okupimo se oko nje, kako bismo svi zajedno osmislili našu posebnost unutar EU. Da nam se ne dogodi tužna povijest američkih Indijanaca, svaka županija, svaki grad, selo, ulica, trg, svaki hrvatski građanin mora znati koje su njegove posebnosti i mora uvijek biti spreman na pravi način iskazati sebe. Konzumerizam je učinio svoje i danas sve više govorimo o brandu, a sve manje o imageu. Ime. Odabir slova. Izgled. Oblik. Priča. Zanimljivost. Posebnost. Dojam. Asocijacija. Sjećanje… Ponos. Ono nešto što ostaje u zraku nakon susreta s čovjekom, gradom ili trgom, to je ono što pamtimo, čega se sjećamo i što će u našim daljnjim pričama trajno prenositi karakteristike hrvatskog branda…
Dok se putujući svijetom divimo egipatskim piramidama, Eiffelovu tornju, Big Benu, Kipu slobode, Glavi šećera, Kineskom zidu, Ognjenoj Zemlji, nemojmo zaboraviti dubrovačke zidine, pulsku Arenu, Dioklecijanovu palaču, šibensku katedralu, porečku Eufrazijevu baziliku, Plitvička jezera, zagrebačku Lenucijevu potkovu i ostale bisere naše bogate kulturne i prirodne baštine. Imat ćemo oštru konkurenciju, ali neka nam ona bude poticaj da budemo što bolji, kreativniji, ljepši, pametniji i sposobniji, kako bismo uistinu uživali u našoj europskoj i svjetskoj budućnosti! Jer svijet neće stati na Europi. Mnogoljudna Kina je već probuđena i ostatak svijeta bit će vrlo brzo prisiljen ujediniti se u Amero-Euro-Rusiju, kako bi se suprotstavio novoj svjetskoj sili. Gdje je spas? U učenju i buđenju svijesti o vrijednostima prirodnih resursa. Zašto nikada nismo svjesni sunca dok se rađa, niti prirodnih resursa koji će biti mnogo vrjedniji u budućnosti nego što su sada, dok ih još imamo u izobilju. Takvo naše ponašanje ostavlja dojam da se dovoljno ne brinemo o kolektivnom sutra, već samo o svom vlastitom, dok je još na vidiku. Znanstvenici nas upozoravaju da će nafta uskoro pasti u zaborav i da će voda u doglednoj budućnosti postati najvrjedniji resurs na svijetu. Jesmo li toga svjesni dok ispijamo litru za litrom negazirane ili gazirane vode? Voda je velika šansa za Hrvatsku. Razmišljamo li o vodi svakoga dana ili samo u vrijeme obilježavanja Međunarodnoga dana voda. Mislimo li svi o vodi ili o njoj misle samo Franjevački institut za kulturu mira, Hrvatske vode, Hrvatsko društvo za zaštitu voda i Vodovod i kanalizacija d.o.o.?
U Deklaraciji o gospodarenju voda Franjevačkoga instituta za kulturu mira navodi se sljedeće:
“1. Voda je uvjet života na Zemlji. Kao opće dobro iznimne važnosti voda mora biti temeljnim pravom svakoga čovjeka. Voda je osnovni čimbenik održivoga razvitka jer je ona strateški gospodarski resurs, omogućava funkcioniranje mnogih ekosustava i održavanje biološke raznolikosti, a njezina raspodjela važan je pokazatelj socijalne pravde u svakome društvu. Stoga voda nije i ne smije postati samo strateška sirovina ili komercijalni proizvod. Ona je jedan od temeljnih pokazatelja stvarnoga državnog suvereniteta. Vode za piće je sve manje, a potrebe za njom sve su veće. Taj naš ‘znak vremena’ poziva na konkretnu zauzetost za vodu na način da se vodu proglasi dobrom od primarnog nacionalnog interesa, čime bi se ujedno osigurala i globalna pravednost.
2. Voda zbog svoje socijalne dimenzije uvijek mora zadržati status općega dobra. Loše gospodarenje vodnim blagom ponajprije i u najvećoj mjeri pogađa najsiromašnije slojeve društva. Cijena vode ne smije biti u službi stvaranja profita. Opskrba vodom za osnovne potrebe ne smije nikada biti uvjetovana platežnom moći pojedinca...” (časopis Fokus, 1. 4. 2005.)
Mi smo mala zemlja za veliki odmor, ali nemojmo postati Eldorado svjetskih globalnih igrača kojima ćemo služiti u vlastitom domu. U našoj zemlji danas još uvijek ima 400.000 nezaposlenih i na stotine tisuća gladnih. Na naša su nam leđa naši vrli političari natovarili milijarde vanjskog i unutrašnjeg duga te nezavidan trgovinski deficit. Zemlja smo bez gotovo ijedne domaće banke… Pretvorbom i privatizacijom od Hrvatske je ostalo samo ime, a njezin narod pokraden je na kriminalan način kao nikad prije u povijesti. Nitko nas od svjetskih uglednika, koji nas tako velikodušno primaju u svoje društvo, neće danas - sutra pitati za naše geografske dužine i širine, za naše meridijane i paralele, za našu povijest i naše posebnosti. Moramo biti svjesni činjenice da njih zanima samo to kako će na nama zaraditi i ništa više. Ako budemo naivni i dopustimo privatizaciju i eksploataciju i vodenih bogatstava od strane stranih tvrtki u našoj zemlji, kao što smo to učinili s telekomunikacijama, osiguravajućim društvima i bankama, učinit ćemo još jednu medvjeđu uslugu našem društvu, našoj budućnosti i našoj djeci. Pogledajte film Otok i zamislite se… Resursi se smanjuju, a broj ljudi na planetu se povećava. Tko će biti odabran za preživljavanje? Ili za nešto drugo? Sada bi ljupka i vječno mlada Sanja Doležal trebala zapjevati prigodnu pjesmu Nebeske kočije, zajedno s dragim nam Fosilima, ili Plavu košulju za preživjele i samozatajne Purgere koji znaju riječi svih pjesama Novih fosila koje su digle na noge Hrvatsku i Sloveniju i učinili sve da pjesma još jednom bude jača i glasnija od vremena u kojem živimo. Možda naša stvarnost i nije tako loša, jer, eto, još uvijek se nađe poneka lijepa pjesma, poneki lijepi film, poneka ljudska duša u moru maski koje lutaju svijetom. Tin Ujević u pjesmi Maske pjeva upravo o toj potrazi za ljudskošću u moru prijetvornih lica.
Umorna od licemjerja i malograđanštine, od lokalne i globalne politike, upalim TV i gle oduševljenja: napokon nešto poučno, zanimljivo i nježno. Gledam emisiju o spašavanju čimpanzi koju vodi simpatični Nicholas Lyndhurst, popularni Rodney iz serije Only Fools and Horses. Gledajući emisiju o čimpanzama, istinski sam oduševljena njihovim ponašanjem i njihovim reakcijama, a nadasve njihovom iskrenošću, njihovim pogledima bez zakulisja i skrivenih smjernica. Uistinu podsjećaju na ljude, to jest na onakve ljude kakvi bi svi trebali biti… Iskreni, jednostavni, prirodni, ponosni, razboriti i duhoviti. U njihovim očima nema malicioznosti i malograđanštine. U njima vidim život, zajedništvo i ljubav…
Napokon vidim pravog čovjeka.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
