Uvodnik
16. svjetske korporacijske igre
Radost pobjede
Nakon reklamne groznice koja je prve listopadne subote tresla našu metropolu zahvaljujući još jednoj velebnoj Noći gutača reklama, po ne znam koji put sam shvatila svu magičnu moć industrije oglašavanja i malih filmića koji nam svakodnevno nepozvani dolaze u goste za vrijeme TV Dnevnika, filma, filmskih serija, prijenosa nekog sportskog, kulturno-zabavnog programa ili u redovitim PP blokovima. Bez obzira kako je tko doživio taj društveno-marketinški događaj godine, s veseljem moramo agenciji Unex na čelu s njezinom direktoricom Andreom Šumanovac odati priznanje za još jedan veliki doprinos afirmaciji naše struke. U bogatoj povijesti hrvatske oglašivačke industrije bilo je mnogo značajnih događaja koji su svaki na svoj način budili interes hrvatske javnosti, ali ovako nešto kao što je to učinila ovogodišnja Noć gutača, to još nije viđeno. Kakav je interes vladao u Zagrebu, Hrvatskoj i široj regiji, za ovaj nesvakidašnji događaj, najbolje govori činjenica da su ulaznice bile naprosto razgrabljene čim su puštene u prodaju. Karta više tražila se danima, ali uzalud. Nikakve veze i vezice nisu pomagale. Lisinski i Kineski paviljon bili su premaleni da bi primili sve one koji su 1. listopada htjeli uživati u selekciji tristotinjak vrhunskih svjetskih filmskih propagandnih ostvarenja i, po prvi put, u djelima hrvatskih autora.
Svi oni sretnici koji su uspjeli pravodobno osigurati kartu za Lisinski ili Kineski paviljon, istinski su mogli uživati u odličnoj predstavi i pravim voditeljskim bravurama labudice Tarika i princa Renea. Ostali sudionici zabavnog dijela programa bili su također na zavidnoj razini. To posebno vrijedi za uvijek vedre i razigrane Soul Fingerse koji su svojim nastupom u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski oduševili brojni auditorij. Sada, nakon svega, kada su svjetla pozornice ugašena i crveni tepih pospremljen za neku novu glamuroznu priredbu, pitam vas: Je li netko mogao očekivati, kada je prije pet godina, u Hrvatsku došao dragi gospodin Jean Marie Boursicot s La Nuit Des Publivores i agenciji Unex ponudio organizaciju Noći gutača u Hrvatskoj, da će nakon pet godina ovaj projekt i hrvatska oglašivačka industrija doživjeti ovakav vrtoglavi rast popularnosti i njezinu tako snažnu društvenu afirmaciju?
Ne znam vaš odgovor, ali moj bi glasio: Sigurna sam da se tome nitko ni u snu nije nadao. Danas slobodno možemo reći, ne radite li u nekom od segmenata oglašivačke industrije Vi niste in, bez obzira kojom se časnom djelatnošću bavite. Tom društvenom statusu oglašivačke industrije, između ostaloga, u mnogome su kumovale upravo Noći gutača reklama. Sudbina je očito i ovdje odigrala svoju ulogu.
Bog je htio da se sretnu Jean Marie Boursicot s izborom svojih duhovitih, intrigantnih, provokativnih, društveno angažiranih i urnebesno smiješnih filmova iz svjetske produkcije, agencija Unex s odličnom Andreom Šumanovac i njezinim timom vrhunskih profesionalaca te jednako dobrim vanjskim suradnicima koji su svaki na svoj način pridonijeli da danas imamo događaj koji snagom magnetizma na jednom mjestu okuplja na tisuće kreativaca, menadžera, djelatnika iz područja kulture, znanosti, politike, sporta, i drugih poznatih osoba iz javnog života Hrvatske, da bi odali počast i priznanje našoj struci. U čemu je tajna? U ideji, radu i ljubavi prema poslu kojim se bavimo. Znam da se velika većina vas slaže sa mnom, jer ste ovoga trenutka i vi sretni, jednako kao i ja, zbog svega ovoga što se našoj struci događa ovih dana. Danas znam da se ovaj veliki uspjeh hrvatskih komunikologa jednostavno morao dogoditi. Sudbina je to htjela, rekli bi pjesnici. Želimo li sresti svoju sudbinu moramo biti što više nalik sebi, što manje nalik drugima… Slijedimo li tuđe tragove, živjet ćemo tuđe živote i sudbini nećemo biti dragi. Sudbinu zaslužujemo živjeti sebe i pomažući drugima. Biti u svom svijetu znači biti blizu svoje sudbine. Ako smo blizu sebe i svega originalnog i kreativnog u nama tada je blizu i dan kada će netko pokucati na naša vrata i reći nam: I ja bih htio biti s vama.
Susanna Tamaro na kraju svoga izvrsnog romana Va dove ti porta il cuore (Pođi kamo te srce vodi) piše: “Svaki put kad se budeš osjećala izgubljenom i zdvojnom pomisli na drveće, sjeti se njegova rasta. Sjeti se da stablo s velikom krošnjom i slabim korijenjem podliježe već pri prvom naletu vjetra, dok kroz ono s jakim korijenjem i slabom krošnjom limfa teško protječe. Korijenje i krošnja moraju rasti jednoliko, moraš istodobno postojati u stvarima i iznad njih, jedino ćeš tako moći pružiti sjenu i zaklon, jedino će te na taj način u pravo godišnje doba prekriti lišće i plodovi. I, kada se kasnije pred tobom otvore različiti putovi, a ne znaš kojim poći, nemoj kretati nasumce, nego sjedni i čekaj. Duboko udahni, s nadom, baš kao što si udahnula došavši na svijet, nemoj da te bilo što omete, čekaj i samo čekaj. Budi mirna, šuti i slušaj vlastito srce.Kad progovori, ustani i poslušaj njegov glas, pođi kamo te srce vodi.”
Jednom sam prilikom u jednom intervjuu, kada su me pitali kako meni izgleda lice sudbine, jednostavno odgovorila da mislim da sudbina izgleda poput prepoznavanja sebe u drugima i nalaženja drugih u sebi. Sada dodajem: sudbina je, za mene, iznenadno međusobno prepoznavanje želja i potreba duše i tijela na plesu života. Pred nama je nova prilika, za još jedan zajednički nastup, zaplešimo zajedno kao u Noći gutača i u romantičnoj Opatiji na 13. FESTO-u 2005.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
