Marko Kovačić
Jezična indolencija i impotencija / 4. dio
Piše Marko KOVAČIĆ
U našem tisku katkad se pojavi neki stidljivi, više šaljivi pokušaj da se prokrijumčari kovanica kao zimzelenika za ‘evergreen’ ili bazomet za ‘bejzbol’, ali takvi su pokušaji mnogo rjeđi od pukog oponašanja tuđeg. Na jezikoslovcima, leksikografima, lingvistima, piscima, prevoditeljima i drugim jezičnim stručnjacima i promicateljima leži odgovornost da ukažu na bogatstvo svojeg jezika i kulture i doprinose mu, umjesto da rezignirano, prezrivo ili čak poticajno reagiraju na njegovo zatiranje. Dalje odgovornost prelazi na vlasti i medije, a neke zemlje se protiv stranog utjecaja bore i zakonima. Jezična strogoća zapravo je svojstvenija demokratskim negoli diktatorskim režimima jer kultura diktatorima nije u prvom planu.
Jezičnu modu diktira kriterij podsmijeha. Nekad smo se smijali izrazima slou moušn, seknd hend, djuti fri šop, spejs šatl i čemu sve ne, ćiriličnim top-listama s hitovima Majkla Džeksona, Bilija Oušna i Kalčr Klaba. To su bila ona vremena kad smo bez pardona izgovarali the end i made in kako piše. Sada bi to bila sramota, ali su nam smiješne vlastite riječi, često očuvane u našim prezimenima (katun, paspalj, troskot). Smiješne su nam prvenstveno domaće riječi karati i dreka (zbog homonimije s turcizmom i germanizmom), također i kita, ali i bačija, bršljiv, sorljati se, pištalina ili prčevina i sprtva koje zvuče smiješno novinarki Jutarnjeg lista (četvrtak 11.11.2004. str. 33). Prije globalizacije imali smo balkanizaciju, pa smo umjesto hrvatskih riječi postelja, postole i vječno urnebesnih bječvi i prćije usvojili balkanizme krevet, cipele, čarape i miraz. Neugodno nam je upotrijebiti riječ zahod...
