Uvodnik
Zaustavite vrijeme - slikajte!
Prvi poljubac
Povijest nam se mijenja strelovitom brzinom, ali smo joj uvijek znali doskočiti i prilagoditi joj se. Tako je bilo u mirnodopsko vrijeme, u ratovima, primirjima, pobjedama i u slobodi… Dobro se sjećam, Jura Stublić počeo je pjevati o prvom poljupcu baš u vrijeme kada sam o njemu još sanjala. Prva verzija njegove pjesme glasila je:
‘Sjećam se prvog poljupca, samo on je bio sladak. Sjećam se prvog poljupca, samo tada sam drhtao. A onda su nestala osj
ećanja… Ne osjećam ništa, samo se sjećam... Di du da da, di du da da da, dao bih milijardu dinara za jedan sekund prvog poljupca...’
Godine su prolazile i dočekala sam i ja svoj prvi pravi poljubac. Sjećam ga se. Bilo je divno, baš kao u pjesmi i ja sam zadrhtala. Poljupce moje generacije prekinuo je, nažalost, Domovinski rat. U to je vrijeme Plinska laterna na Griču Vjekoslava Majera bila dominantnija po značenju od veselog napjeva razigrane mladosti koja mašta o prvom poljupcu. ‘Tu sam. Laterna plinska, već starinska. Poda mnom još je Matoš stajao i nad tim gradom zdvajao i kleo. Snijeg je po njegovom raglanu meo. Često bi kunući nestao u noći, a ja bih se tiho smješkala, jer znala sam: on će opet doći i dugo stajati tu tako da mu se katkada cipele već primrzle k tlu. A jutrom kada bih se smreškala i ugasila, poda mnom grad bi ležao crven i tih; tad nisam znala da l’ zora krvari po brijegu, ili je to Matoš izgubio stih po stih na snijegu. Na to je došao rat. Cio dan su iz grada glazbe ječale. Kako su tužno pod mojim staklima zvečale trumpete. Babe s Griča poda mnom su stajale, suze brisale i zdvajale i prema Italiji zurile. I mnoge koji poda mnom su bili nisam nikad više vidjela. Sada im štakor prolazi kroz grudi. Tada sam se prvi puta zastidjela ljudi. A nakon rata mnogo je debele gospode poda mnom prošlo, tustoga i crvenoga vrata, ali i lica na kojima spava glad. Da, mnogo je toga novog došlo u taj grad, pa znam: i mene će netko da makne i kad me se ruka montera takne, zabremčat ću još zadnji puta muklo… Tad znajte, to moje je staro i pošteno srce za Gričem puklo. Tu sam. Laterna plinska: starinska… starinska…’
Sjećam se i danas tih ratnih godina provedenih uz poeziju, prozu i nacionalne budnice posvećene naciji. Kada je krvlju okupana, prelijepa Hrvatska napokon postala samostalna i nezavisna Republika, dobili smo u sklopu ostalih nacionalnih obilježja i naš novac (valutu) kunu, tj. kune, koje su preko noći zajedno s ostalim obilježjima naše kulturne baštine, iznova gradile naš identitet i budile našu svijest o sebi. U tom novom vremenu, Jura Stublić bio je prisiljen spjevati novu verziju pjesme o prvom poljupcu u kojoj može spomenuti sve, samo ne dinare. Bila je to ista pjesma za novu generaciju sanjara…
Nova verzija pjesme o prvom poljupcu iz naše mladosti danas glasi: ‘Sjećam se prvog poljupca, samo on je bio sladak. Sjećam se prvog poljupca samo tada sam drhtao. A onda su nestala osjećanja… Ne osjećam ništa, samo se sjećam. Di du da da, di du da da da, dao bih milijardu dolara za jedan sekund prvog poljupca…’
Jura je, ne znajući kako će s kunama sklopiti rimu i spasiti svoju pjesmu, jednostavno odbjegao u dolare. Ni kriv ni ikome dužan, nastavio je raditi ono što voli, svirati i pjevati… nekim novim generacijama. A dolari su mu se zbog svoja idealna tri sloga te onog istog R, i završetka RA u – dolara – koji je podsjećao na prvotnu verziju pjesme, učinili najprikladnijima. Uostalom, u to je vrijeme dolar bio stabilniji od kune, a EURA još nije bilo. Doduše mogao je pjevati: MARAKA ili TOLARA, ali nije se odlučio za njemačku i slovensku varijantu. Amerika je bila san njegove generacije, a snovi su nešto od čega živimo. Zato je dolar prevladao. Amerika je od naših iseljenika stvarala ‘gospodu i dame’, dok su u Njemačku odlazili šljakeri, u Pariz umjetnici i klošari, a u London hipiji… Australija je pak bila solucija onih najočajnijih, najrazočaranijih u ove prostore sa svojim stalnim političkim progonima napredne inteligencije. Doista, ljudi koji su radili u Njemačkoj kao da se danas srame svoje njemačke faze šljakanja, pa radije o svom radu u inozemstvu ne govore previše. A oni koji se vraćaju iz Amerike (ni tamo više više ne cvjetaju ruže i ne rastu dolari) na sva zvona se hvale kako su povratnici iz Amerike. Povratništvo kao termin više nas vezuje uz pojam Amerike ili Kanade, nego Njemačke ili Austrije. Nije li tako? Iz dalekog svijeta vraćamo se kao važni ljudi, dok se iz blizine (tu iz našeg susjedstva) vraćamo pognutih glava. Putujući daleko postajemo veće face te dobivamo neki poseban globalni uvid u svijet koji nam je iz blizine našeg dvorišta nemoguć. I tako obogaćeni svijetom, danas dolazimo soliti pamet onima koji nikada nisu napustili Domovinu. Dolazimo odjednom voljeti Domovinu više od svih. Ali, gle vraga, djeca naših iseljenika, povratnika, nisu još svladala ni osnove hrvatskog jezika, a već će morati progovoriti na tečnom francuskom, engleskom, talijanskom, njemačkom jeziku, kada, zamislite molim vas, uđemo u EU… Tek što smo se svi skupa, i povratnici, i iseljenici, i mi koji smo ovdje oduvijek bili, počeli svijetom dičiti hrvatskim podrijetlom, tu je Europa. Uskoro ćemo na putu po Americi moći reći da smo FROM EUROPE ili FROM THE MEDITERRANEAN PART OF EUROPE. Napokon nas više neće pitati otkuda smo mi to nakon što kažemo Croatia… Croatia? Where is that? Oh yes, yes, Prague is such a beautiful city. Na takve čudne zablude i neznanja naših sugovornika i sugovornica, nekada smo pokušali odgovarati s Dražen Petrović, zatim s Goran Ivanišević, a danas s Ančić, Ljubičić, Kostelić, Balić… Nekad s Tito, danas s Dubrovnik, War… Kako paradoksalno, riječ WAR – RAT najbolje nas je u posljednje vrijeme predstavljala strancima koji su nas pitali odakle dolazimo… Možda smo upravo zbog te naše velike ljubavi prema engleskom jeziku, zbog američkog sna koji smo nekada sanjali i zbog te magične sposobnosti Amerike da nas pretvori u ljude novoga kova, debelih džepova, jednostavno odlučili postati Amerikanci, prije nego što ćemo postati Europejci. Ako nas Europa ne primi, zamolit ćemo Ameriku da postanemo jedna od njenih udaljenih državica, kao Hawaii. Kao što su Kanarski otoci recimo dio Španjolske, tako i mi možemo biti dio Amerike. Svojim lancima brze prehrane, svojim znanjem engleskog jezika, podivljalim kapitalizmom i globalnim perjem sve više naginjemo Americi nego Europi. Mi smo rođeni Amerikanci ili ljudi koji nisu uspjeli na STAROM KONTINENTU…
Kada su na svijet napokon došli dugoiščekivani EURI tzv. OJERI, Jura je, vidno umoran od povijesnih mijena, ostavio svoju pjesmu na miru i zauvijek je prestao prekrajati. Možda bismo ipak mogli u čast EU još jednom prekrojiti taj stih, za nove generacije sanjara… U riječi EURA Imamo tri sloga i završetak RA… RADOSni smo. O DA.. Europa nas iščekuje i tko zna što još. Eto idealne riječi za pjesmu iz naše mladosti…
‘Sjećam se prvog poljupca, samo on je bio sladak. Sjećam se prvog poljupca samo tada sam drhtao. A onda su nestala osjećanja… Ne osjećam ništa, samo se sjećam..Di du da da, di du da da da, dao bih milijardu EURA za jedan sekund prvog poljupca…’
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
