Oni su pisali povijest Hrvatske industrije oglašavanja
Mama, molim još!
Piše Dario VINCE
Krajem šezdesetih, imao sam četiri-pet godina kada sam slučajno dobio priliku odigrati ulogu u radijskoj reklami za Parmezan. Mljackao sam i uzdisao, te izgovorio rečenicu: “Mama, molim još!” Sjedili smo za stolom u radijskom studiju jedinog radija u Šubićevoj, moji “reklamni” mama, tata i ja i skladno se oslovljavali, beskonfliktno uživajući u proizvodu koji smo reklamirali iako nije imao konkurencije. Tako sam zaradio prvih tisuću dinara u životu, onu smeđu “hiljadarku”.
Kada sam dvadesetak godina kasnije počeo režirati reklamne TV spotove, nastojao sam izbjeći taj idealizirani obiteljski objed okupan suncem, koji je u međuvremenu zavladao hrvatskim TV reklamama. Nije išlo. Agencije i oglašivači nisu propuštali drugačije reklame. Prošlo je već dosta godina od posljednjega velikog razdoblja hrvatske reklamne struke u šezdesetima i početkom sedamdesetih. Dok su u Bosni, Srbiji i posebno Sloveniji već radili ozbiljno ambiciozne i duhovite reklame, u Zagrebu se koncem osamdesetih, uz rijetke izuzetke, preferirao zastarjeli, prazni i dosadni stil – red pjesmice, red slatke dječice, red manekenki. Marketinški zastarjelo, scenaristički nemaštovito, autorski i režijski neambiciozno. To me natjeralo da sredinom devedesetih uđem u projekt pokretanja nove agencije...
