Uvodnik
Petkom u Agori
Insieme… unite, unite, Europe?
EU nas, eto, još uvijek drži na distanci, ne želeći naše društvo. Obeshrabreni, umorni od silne želje za naklonošću tog Doma Sreće, pognutih glava, na rubu smo propasti i živčanog sloma, zbog naše neostvarene ljubavne noći s toliko razvikanim ljubavnikom ili ljubavnicom, kako kome drago, što se zove EU. Željni otkrivanja tajni tog toliko iščekivanoga boljeg života na zapadnoj strani, spremni smo na sve, pa i na rasprodaju vlastitog ponosa. Najradije bismo svi na svoja nebesko-plava, europski uzdignuta čela iscrtali žute zvjezdice i zapjevali Odu radosti, ali ne daju nam licencu za tiskanje spomenutih plavo-žutih amblema. Hoćemo li pozvati Luku Paljetka u pomoć da nam napiše suvremeni hrvatski prepjev Odi radosti, ili ćemo posegnuti u stare kajdanke iz solfeggia i prisjetiti se kako idu Beethovenove note: mi, mi, fa, so, so, fa, mi, re, do, do, re, mi, mi, re, reee…
Hoćemo li moći zapjevati Odu odjeveni u odore dubrovačkih trubadura, tek da naznačimo svoje podrijetlo, ili ćemo preko noći sve naše dječake preodjenuti u Bečke dječake i kupiti im L’Oreal Creme Décolorant za što bolju asimilaciju s europskom mladeži?
Kako doskočiti toj europskoj lažnoj rječitosti? Po meni, problem je vrlo jednostavan. Umjesto da se bavimo Haagom, Carlom del Ponte i Europskom unijom, mnogo više pozornosti trebali bismo posvećivati uređenju naše pravne i socijalne države, s naglaskom na rješavanju pitanja položaja hrvatskih branitelja, nezaposlenosti i vraćanja duga umirovljenicima, rješavanju pitanja školstva, kulture i znanosti te jasno odrediti projekciju naše gospodarske budućnosti.
Moramo znati da će EU, danas-sutra, od nas samo uzimati, a vrlo nam malo davati. Imat ćemo toliko koliko budemo u mogućnosti stvoriti. HT je, naprimjer, u samom početku svog djelovanja bio naizgled hrvatski brand s predznakom H. No, to je bio samo početak, ono, dok smo si telefonirali iz ljubavi, dok smo hodali i ljubili se po parkovima, dok smo si bili SIMPA… Kada nas je HT napokon oženio i uzeo u svoj veliki narančasti zagrljaj, iznenada smo otkrili ružičastu stranu njegova karaktera. S vremenom je HT izgubio svoj lokalni predznak H i ostao samo T, te nam je zapjevao lijepu francusku šansonu La Vie en Rose…, a naših ništa manje lijepih narodnih napjeva u oglašavanju nema nigdje ni za lijek, kao da ih se sramimo, ili nam možda stranci kreiraju propagandne poruke?
Kako je lijepo biti otvoren svim kulturama i civilizacijama. No, nismo li ponekad ipak previše otvoreni i blagonakloni prema onima koji to ne zaslužuju? Vizije europskog melting-pota, nikako nisu kozmopolitskog, već isključivo imperijalističkog karaktera i toga moramo biti svjesni.
Naši problemi europskoj gospodi nisu uopće važni, pa nam danonoćno serviraju izmišljenu temu generala Gotovine kao tobožnju prepreku našem primanju u njihovo veleštovano društvo. Još jednom smo u povijesti svjedoci našeg lociranja u zatvoreni prostor zemalja koje nitko ne želi u svom društvu. Još smo jednom nepotrebno kažnjeni i kao zarobljeni vojnici u izgubljenom ratu, bačeni u prostor ničije zemlje.
Hrvatski je narod opravdano ogorčen tim bahatim europskim stavom i normalna je reakcija naših ljudi da im takva Europa nije potrebna. Narod ne želi biti uhvaćen u klopku no man’s landa. Pitoreskni film Zaruke su dugo trajale izvrsno govori o tematici ničije zemlje, ali ipak nije dobio Oscara za najbolji strani film ove godine. Život je more bio je za nijansu dojmljiviji. Individualna drama još nas je jednom jače dirnula od kolektivnog ludila, brisanja ljudskih sudbina… Izbrisanih je uvijek bilo i bit će ih. Neprimjetni, samozatajni, tihi, poduzetni i nama dragi Slovenci izbrisali su s popisa službenog postojanja svakoga tko nije bio Slovenac. Ti izbrisani ljudi su zdravi i živi, a kao da nisu. Zamislite to. A Slovenci su danas dio te Europe u koju i mi želimo ući… U toj Europi u kojoj navodno nema kriminala, zločina, korupcije, nereda i u kojoj su svi ljudi navodno uredni, marljivi, bezgrješni, besprijekorni i iskreni…, naš narod ovog trenutka u velikom postotkom s pravom ne želi biti, jer predobro zna da je EU jedna najobičnija farsa.
I tako, dok ponizno čekamo Europu, pojedine hrvatske tajkunske obitelji i dalje se nesmiljeno bogate na žalost i očaj obespravljenog naroda. Ti prebogati pojedinci fantomi su našeg (ne)vremena i naše sredine… Prije, još ne tako davno, govorili smo o bogatima i siromašnima, a danas već možemo govoriti o prebogatima i izrazito bijednima, što je sociološki ne mala promjena. Društveni slojevi udaljili su se jedni od drugih za nekoliko milijuna svjetlosnih godina, a žive, zamislite, u istoj galaksiji, štoviše na istom planetu, u istoj zemlji i u istim gradovima. Nije isto biti lažno uglađeni moralist i biti iskreni buntovnik koji otvoreno pokazuje svoj očaj i iskreni stav. Licemjerje je zamijenilo čast. Časni ljudi bivaju ismijani, a licemjeri bivaju uvaženi.
Oscar Wilde imao je očito vizionarske sposobnosti kada je napisao djelo Važno je zvati se Ernest (The Importance of Being Earnest)… Možda je i to literarno djelo bilo svojevrsna vizija tada još daleke budućnosti.
I dok čekamo veliko europsko DA, Dorothyne grimizne cipelice u Čarobanjku iz Oza smjelo koračaju po žutome ciglenom putu. Boje putova se mijenjaju. Cipele se mijenjaju. Noge naraštaja su stalno nove. Što učiniti s mozgovima koji razmišljaju? Da li i njih neutralizirati i unovačiti u te raznorazne globalne boje? Boja se treba kloniti. Boje su opasne kada se ozbiljno shvate.
A za sve one koji žele postati Europljani, na internetu sam našla šaljivi naputak kakav bi besprijekorni Europljanin trebao biti. Trebao bi kuhati kao Britanac, biti na raspolaganju kao Belgijac, fleksibilan kao Šveđanin, trijezan kao Irac, pričljiv kao Finac, poznat kao Luksemburžanin, ponizan kao Španjolac, duhovit kao Nijemac, strpljiv kao Austrijanac, organiziran kao Grk, darežljiv kao Nizozemac, vozački vješt kao Francuz, tehnički potkovan kao Portugalac, suzdržljiv kao Talijan i diskretan kao Danac.
Prepoznajete li sebe među ovom elitom?
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
